Ovo su dijelovi iz mog dnevnika, kojeg sam počeo voditi na bojištu 1992. godine.
Radi svjedočenja istine, i samo istine, bilježio sam podatke uz događaje za koje sam, u tom trenutku, mislio da su bitni za mene osobno i za povijest mog naroda.
Nastavio sam zapisivati događanja i nakon rata, jer sam se suočio s tendencioznim iskrivljavanjem činjenica i tretiranjem zbivanja kako je komu odgovaralo.
Ja vam samo nudim istinu o onima koji proizvode ratove, pa tako i onom zadnjem - Domovinskom, a vi sami odlučite komu ćete vjerovati: činjenicama koje ja ovdje iznosim ili plaćeničkim medijima koji te činjenice prešućuju.
Ne mogu se načuditi kako još uvijek u Hrvatskoj nema projekata kojima bi se potaknula ekranizacija naše povijesti. Naime, uz televiziju, kinematografija je najjači medij u prezentiranju neke teme ili događaja, a Hrvatima upravo nedostaje - i filma i povijesti. K'o da smo travka bez korijena koju svaki vjetrić poljulja, pa tako tretiramo i našu kinematografiju. Gotovo da nemamo niti jedan značajniji film koji govori o našoj prošlosti na pozitivan način. Više-manje, najčešće su zastupljene tragedije ili teme koje su vezane uz nekakvu društvenu situaciju - općenito. A imamo se i mi valjda čime podičiti, samo je problem u politici? Na žalost, kao i u svemu, ako je suditi po brizi za prošlost, bojim se da nam je mračna budućnost. Sve se svodi na rasprodaju i turizam, a tko brine o korijenima na kojima počiva jedan narod? Ili; ako je suditi po nebrizi za jezik i tradiciju, opet nas čeka muk.
Je li nedostaje kvalitetnih scenarija ili nedostaje kvalitetnih ljudi; bolje je nego reći - moralnih, nisam upućen u to, ali da nam više treba hrvatske kulture i hrvatske povijesti, to je neosporno. Povijest XX. stoljeća bi svakako trebalo preskočiti jer smo svjedoci (zlo)namjernog iskrivljavanja događaja pa bi ekranizacija hrvatske povijesti, ako ćemo gledati u retrospektivi, trebala krenuti od konca XIX. stoljeća prema srednjem vijeku i sve do dolaska Hrvata na ove prostore.
Kako ovo pišem iz Dubrovnika svakako da želim početi s našom novijom kinematografijom i filmom 'Libertas' kojega je režirao Veljko Bulajić. Iako je miljenik režima pokušao kroz lik Marina Držića kritizirati vječna aktualne teme - mito i korupciju (moje omiljene teme) - ispao je veoma, veoma loš film. Čak bi se usudio reći - jeftini snobovski film.
Imali smo prije toga pokušaja da se ekranizira i drugi svjetski rat na malo 'moderniji' način, ali je opet ostala samo gorka sjeta za onim tko u nas piše scenarije i tko vodi hrvatsku kulturu. Film Konjanik mi je nekako najbliži temi koju obrađujem, ali..., Bože sačuvaj: opet tragedija! Tu prestaje svaka rasprava o tom filmu. Film 'Četverored' je, umjetnički gledano, klasično smeće, ali se bar drznuo uprizoriti jedan prešućivani dio hrvatske povijesti i bilo bi dobro da ga opet puste na ekrane; ne samo pozitivne partizane.
Partizanskih filmova nam je preko glave, ali su bar pokazatelj kako je i u filmu bivša Jugoslavija bila deset kopalja iznad ove države. Nipošto ne želim kroz ovaj tekst vršiti recenziju hrvatskog filma pa se stoga zadržavam izvan kinoteke i samo naglašavam što to još nedostaje ovom društvu koje se priprema ugaziti u veliku zajednicu zvana Europska Unija. Naglas razmišljam kako je vrijeme da se i hrvatski narod prepozna po nečemu - osim po Vegeti i kravati. I valja priznati da kroz film to nekako najlakše ide, kod onih koji znaju.
Vratio bih se još malo tematici koja prevladava u scenarijima hrvatske kinematografije. Naime, između hrpe niskobudžetnih uradaka i novinarskih scenarija ipak se može govoriti o trendu koji dominira; uz nemoral i jeftini humor tu su nezaobilazne tragedije. Toliko je trend tragedije fabriciran da se čak može govoriti o izlizanom degutantnom silovanju gledateljstva i hrvatske kinematografije. Kao da su tragedije jedino što će dirnuti ovog čovjeka koji živi negdje na zapadnom Balkanu, a kojega je lako uvjeriti i dokazati mu kako ovdje još traje II. svjetski rat.
Zašto nema radosti i pozitivnog trenda življenja u našim filmovima? Zašto se ozračje sivila tako flagrantno preklapa s ovim društvom? Ili se pak toliko nameće da je i tu potrebno jedno kulturno čišćenje ...
Serija Hrvatski kraljevi specifičan je igrano-dokumentarno-obrazovni projekt, od sedam 50-minutnih epizoda u proizvodnji Hrvatske televizije. Vratit ćemo se u jedno od najzanimljivijih razdoblja hrvatske povijesti - od doseljenja u 7. stoljeću, pa do kraja narodne vladarske dinastije Trpimirovića (oko 1100. godine). U ovoj jedinstvenoj seriji hrvatski vladari Trpimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV, Zvonimir i mnogi drugi prvi puta će dobiti lica i karakter.
Za potrebe serije prvi put u povijesti u cijelosti je rekonstruirana hrvatska kraljevska kruna. Prvi put su napravljene vjerne rekonstrukcije starohrvatskih crkvi u prirodnoj veličini, te glasoviti kneževski i kraljevski kameni natpisi. Sagrađeno je srednjovjekovno selo podno brda Zir u Lici. Napravljeno je dvadesetak kuća od drveta i zemlje. Uz pomoć kompjutora u seriji će biti prikazano 6 potpuno razrađenih bitki i opsada. Gledatelji će moći vidjeti veliku bizantsku vojsku kako stupa kroz Hrvatsku, sukobljene vojske Ljudevita Posavskog i kneza Borne, vojsku kralja Tomislava kako nanosi težak poraz Bugarima. Isto tako izrađene su i čitave flote: franačko-bizantsko-slavenska flota pod zidinama arapskog Barija, te flote ratobornog hrvatskog kneza Domagoja i velikoga kralja Petra Krešimira IV.
U igranim dijelovima sudjeluju samo naturščici, i to članovi ekipe ove serije. Scenarist i redatelj Hrvatskih kraljeva Božidar Domagoj Burić skladao je glazbu za seriju i sam ju izveo. U proizvodnji je sudjelovalo gotovo tisuću ljudi ...
] ovaj dnevnik je vjerojatno najstariji i prvi hrvatski blog [
I kao što istinu ne možemo posjedovati, niti njome upravljati, tako smo samo suputnici ovozemaljskih bića gdje istina svijetli upravo onim čime mi prihvaćamo njezinu bit.
Povijest nije ono što se dogodilo, nego ono što je imperij ostavlja iza sebe. Iako te događaje imperij plaća tuđom krvlju, službena povijest je već napisana, a činjenice negdje stoje. Zar se može promijeniti ono što je bilo? Mi smo samo svjedoci istine o događajima kojih se dotakla prolaznost osobne naravi i života po kojima tumačimo svijet oko sebe. A laž; zar se može svjedočiti laž? Laž je samo iskrivljena interpretacija tuđe nesreće u kojoj zaboravljamo kako se obećana radost krije u nama; u našim mislima i u našim nakanama.