dst, 2008-05-14 u 23:45:33

Zakon privlačnosti je i ovdje tajna kojom uspostavljamo relaciju između osobe i društva ...

 

gebalim, 2008-05-17 u 02:05:03

Domovinski rat i pretvorba radničke imovine, najveće su civilizacijske prevare u povijesti. Na taj način komunisti su obranili svoje ideološke temelje začete u prokletstvu i krvi. Danas oni nas vode u nove „Balkanske integracije“, i regije, pod prismotrom EU-a stranih sila, oni uvode nas u novi životinjski tor.

A tome svemu su pridonjeli i sastanci Tuđman – Milošević u Karađorđevu u Srbiji. Sve je tamo isplanirano, to izdajstvo... No svi ti pregovori, sve to, je samo odmoglo Hrvatskom narodu, pravo na samostalnost, pravo na nezavisnost i integritet. Iako je HDZ-e u Saboru RH izglasao i donesao zakon, kojeg je ugradio u Ustav, da nikada više Hrvatska neće ići u nikakve saveze, to je bila njihova laž.

Još i sad vidimo iz pojedinačnih sudskih presuda, da u sudnicama, još uvijek vladaju montirani procesi protiv određenih osoba, odnosno, da praksa proganjanja je nastavljena. Tuđmanovi zatvori i dalje se pune. A i njegov nasljednik predsjednik Mesić se hvali, kako je, dok je on na vlasti – izgrađeno 6 (šest) zatvorskih kaznionica. Eto logori nam niču u suvremenoj demokraciji. Danas vidimo da Tuđman i HDZ-e nisu bili upravu, te danas vidimo svu njihovu trulež i perverziju nad narodom.

 

Franjo Blajburški, 2008-05-17 u 02:29:35

Tito je bio najveći zločinac, odmah za njim Pavelić. Sad se vidi mudrost Mačekova, koji u toj klaonici Drugog svjetskog rata nije htio sudjelovati. Odmah za njima je Tuđman. Ovi prvi su ratni zločinci, a Franjo je gospodarski kriminalac. Tuđman je bio diktator bolesnog uma. Došao je na vlast da bi napisao svoje najveće povijesno djelo, umačući pero u krv "svoga dragog" naroda.

 

dst, 2008-05-17 u 22:15:28

Nije mi jasan do kraja taj kler? Danas iza oltara pozivaju institucije da pođu raditi ono za što su plaćene i apeliraju na savjest onih koji nešto znaju o žrtvama Bleiburga, a iza tih istih oltara su pozivali puk da glasuju za one koji sjede u foteljama tih istih institucija. U kakvoj državi mi živimo? Zločini su u pitanje, čovječe - ZLOČINI!?! Nije u pitanju vrsta pića na nekoj privatnoj veselici, nego zločini - ubijanje - masakri!?!

Nedvojbeno je kako su istraženi svi zločini počinjeni protiv partizana te za to kažnjeni i krivi i nevini, dok za one zločine koje su počinili sami partizani nitko ne odgovara. Ima li zbog toga saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava na svom čelu, ni manje-ni više, jednog suca Ustavnog suda? Što je još tragičnije, to je kako je taj sudac (bio) pripadnik službe koja je u bivšoj Jugoslaviji progonile Hrvate, samo zbog želje da živimo u svojoj državi, a ne u bivšoj Jugoslaviji. I opet, još tragičniji razlog - upravo je ovaj sustav to i učinio - odvojio se od bivše Jugoslavije. To je ta prikrivena Tuđmanova, i Mesićeva, i Sanaderova vlast - koje ne želi istraživati zločine protiv svog naroda. Pa, gdje mi živimo?!? Naravno da se ogroman broj Hrvata pita: kakve su im bile namjere tada kad se rušila Jugoslavija i zašto je Vukovar ostao bez logistike? Zašto još nitko nije tužen i osuđen za kolaboraciju i suradnju s neprijateljem? Možda nam na to pitanje najbolji odgovor može dati HDZ, koji je na čelo branitelja postavio Jugoslovenku Vlaisavljević Jacu, koja je onda na čelo HVIDR-e postavila svog čovjeka, koji je onda gurao svog čovjeka na čelo kaštelanske HVIDR-e i koji je onda zajedno sa srpskim kriminalcima pljačkao po Hrvatskoj i bivšoj Jugi. Za Boga miloga?!?

 

abC, 2008-05-19 u 14:28:08

Domovinski rat (podaci iz travnja 1997.)

- poginulo 10.668 osoba
- prisilno odvedeno, zatočeno i nestalo 2.367 osoba
- ranjeno je 37.180 osoba
- evidentirano 19.224 invalida
- bez roditelja ostalo 4.273 djece.

Prema jednom podatku od 14.11.2007., u Hrvatskoj je 1.751 branitelj počinio samoubojstvo. Prema tom istom izvoru Hrvatska ima 489.000 branitelja. Zanima me još, koliko je poginulih branitelja?

 

www.hsd.hr, 2008-05-19 u 14:54:50

Prema službenim podacima, ljudski gubici u ratu u Hrvatskoj iznose, samo na hrvatskoj strani, ukupno 15.583 poginulih i nestalih te 37.180 ranjenih (1991.-1995.). Hrvati su u ratu u BiH imali 9909 poginulih i nestalih te 20.649 ranjenih, ali samo manji dio ovih žrtava povezan je s operacijama koje su se odvijale na tlu BiH ali su u operativnom pogledu sastavni dio rata u Hrvatskoj (npr., borbe u Posavini 1992. godine). Udio civila u ukupnom broju žrtava iznosi 34-64 posto; uzrok ovako velikog raspona je neodređeni status mnogih žrtava u početnom periodu rata.

Broj žrtava na srpskoj strani nije poznat; postoje samo neke parcijalne procjene. Već smo naveli da je u vukovarskoj bitki poginulo oko 8000 vojnika JNA i srpskih dobrovoljaca, dočim su u nekim narednim operacijama (npr., masleničkoj, Bljesku, Oluji) na srpskoj strani bilježeni gubici od po nekoliko stotina poginulih, jednako kao i u završnim operacijama u zapadnoj Bosni gdje je, samo u borbama za Mrkonjić Grad, poginulo 180 vojnika i civila. Srbi su, kao i Hrvati, ginuli i u vrijeme kad nisu izvođene operacije nego su se sukobi svodili na čarke i na topničke dvoboje pa je samo u drugoj polovici 1992. godine poginulo 350 srpskih vojnika i civila. Srpski gubici mogli bi stoga biti blizu hrvatskima.

U ljudske žrtve treba svakako pribrojiti i migracije, prisilne i dobrovoljne, koje su bile izravna ili neizravna posljedica rata. Kako je temeljni cilj srpskog projekta bilo stvaranje etnički čiste srpske države u Hrvatskoj, s područja zauzetih tijekom pobune masovno je protjerivano ne-srpsko, a osobito hrvatsko stanovništvo. Na početku rata (1991. i 1992. godine) sa zauzetih područja Hrvatske prisilno je iseljeno ili prognano ukupno 383.453 ljudi. Od preko 300.000 Srba koji su ostali na slobodnom teritoriju Hrvatske barem je polovica izbjegla na područja pod srpskom kontrolom odnosno u Jugoslaviju ili u treće zemlje. Nakon svake operacije HV iz ratnih bi zona izbjeglo uglavnom svo srpsko stanovništvo, koje se onda razmještalo u drugim zauzetim krajevima (npr., Srbi iz zapadne Slavonije otišli su najvećim dijelom u Podunavlje), da bi u Oluji izbjegla većina srpskog stanovništva koje je živjelo na području RSK. Svim ovim prisilnim migracijama (ne računajući ljude koji su izbjegli iz ugroženih područja koja su kasnije obranjena i koji su se vratili u svoje domove) bilo je obuhvaćeno kojih 750.000 ljudi ili preko 15 posto stanovništva Hrvatske. Zbog ratom uzrokovanog pogoršavanja gospodarske situacije iz Hrvatske je otišlo narednih 100.000 ljudi. U Hrvatsku je došao i veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine; 1995. godine bilo ih je na slobodnom području 185.134 (uglavnom Hrvata i Bošnjaka). Dio hrvatskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine naseljavan je u područja koja su Srbi napustili nakon Oluje. Rat je tako u znatnoj mjeri promijenio sastav i raspored stanovništva.

Tijekom rata u Hrvatskoj počinjeni su teški i brojni zločini protiv ratnog prava i ratnih običaja. Ubijani su i zlostavljani civili i ratni zarobljenici, pljačkana je javna i privatna imovina, namjerno su razarani gradovi kad za to nije postojala vojna potreba i nužda; kako je sastavni dio srpskog projekta bio genocid, srpska je strana počinjala zločine sustavno i kao dio politike. U osvojenim naseljima znalo je biti poubijano svo zaostalo hrvatsko stanovništvo što je dobivalo dimenzije masovnih pokolja (Škabrnja, Lovas, Dalj, Bilje, Saborsko i dr.). Srbi su dio ovih zločina počinili i kad je na zauzetim teritorijama već bio raspoređen UNPROFOR. Hrvatske snage također su počinile zločine, kako u sklopu borbenih djelovanja (npr., prilikom likvidacije "medačkog džepa"), tako i u pozadini, ali je broj zločina daleko manji nego na srpskoj strani. Iz 1991. godine poznati su slučajevi likvidacija civila srpske nacionalnosti u Gospiću, Pakračkoj Poljani, Sisku i okolici Osijeka. Nakon Oluje opljačkano je i spaljeno ili dignuto u zrak 16-20.000 kuća koje su Srbi napustili, a stradalo je i nekoliko desetina zaostalih Srba koje su pljačkaši likvidirali. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), osnovan uglavnom za procesiranje zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, podigao je optužnice i protiv počinitelja zločina u Hrvatskoj; među optuženima su i Martić (raketiranje Zagreba u svibnju 1995. godine) i general Mrkšić (ubijanja zarobljenika i civila nakon osvajanja Vukovara u studenom 1991. godine).

Materijalne ratne štete u Hrvatskoj službeno su procijenjene na 27 milijardi USD, u što nisu uključene štete na okolišu, pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi te posredne štete. Uništeno je ili oštećeno oko 25 posto gospodarskih kapaciteta i 9 posto stambenog fonda odnosno 145.000 stambenih jedinica. Iako je zbog rata društveni proizvod drastično opao (1992. godine iznosio je oko 9 milijardi USD ili 41% manje nego 1989. godine), u Hrvatskoj na slobodnom teritoriju nije došlo do kolapsa društvenih službi i nacionalnog gospodarstva iako je životni standard značajno opao. Vojni troškovi (stvaranje, naoružavanje, opremanje i uporaba vojske) penjali su se i do 15 posto društvenog proizvoda godišnje, pa se, obzirom da je Hrvatska dobila i značajnu pomoć od iseljenika, može pretpostaviti da su izravni troškovi vođenja rata u razdoblju 1991.-1995. godine iznosili barem 7 milijardi USD.

Rat u Hrvatskoj kao dio oružanog razrješenja krize nastale raspadom SFRJ izazvao je brojne nedoumice o njegovoj naravi. Strane u sukobu iz svojih političkih razloga različito su ga klasificirale; Srbi su govorili o građanskom ratu, a hrvatske su vlasti insistirale da se radi o agresiji (SFRJ, kasnije SR Jugoslavije) na Hrvatsku. Iako je po svojim ciljevima (preinaka društvenog i političkog poretka kao i sustava vrednota i normi) kao i na pojavnoj razini (npr., brisanje razlike između civila i vojnika i kao aktera i kao ciljeva) ovaj rat blizak oružanoj pobuni, građanskom ratu, odnosno "društvenom ratu" ili "sukobu niskog intenziteta", prema nalazima međunarodne Arbitražne komisije (tzv. Badinterova komisija) rat je u pravnom pogledu ipak bio agresija; prestankom funkcija federalne vlasti SFRJ ova je država prestala postojati, a iz nje su kao faktičke države (za postojanje države nije bitno je li ona međunarodno priznata) proizašle druge države, među njima i Hrvatska, koje su imale međunarodnim pravom zaštićene granice, pa je stoga napad JNA na Hrvatsku, te sve što je iza toga slijedilo, bio čin međunarodne agresije.

U ratu u Hrvatskoj dominantan je bio politički faktor, dok su vojni razlozi bili u drugom planu. Politička situacija je od početka bila konfuzna i dvosmislena, što je u prvom redu bila posljedica ambivalentne Miloševićeve taktike (očuvanje Jugoslavije ili stvaranje Velike Srbije). Najviša a osobito niža vojna zapovjedništva nisu uvijek znala koja je od ovih opcija trenutačni ratni cilj pa je dolazilo do zabuna, nesnalaženja, demoralizacije sastava i zaustavljanja operacija u trenucima kad su izgledi za eksploataciju uspjeha bili visoki. Ovamo idu u prvom redu oklijevanje Hrvatske da napadne vojarne JNA poslije rata u Sloveniji u ljeto 1991. godine, zaustavljanje JNA pred Zadrom u više navrata u jesen 1991. godine, zaustavljanje zapadnoslavonske ofenzive HV u prosincu 1991. godine, prekid operacija HV za presijecanje srpskog koridora i napuštanje Posavine u jesen 1992. godine te prekid nastupanja prema Banji Luki u listopadu 1995. godine.

S druge strane, neke su operacije imale političke ciljeve koji su bili u suprotnosti s temeljnom vojnom logikom što je dovodilo do katastrofalnih ishoda i velikih gubitaka. Ovamo spada napad JNA na Vukovar 1991. godine koji je trebao biti uništen kao politički i civilizacijski simbol, pa se protiv njega vodila u vojnom pogledu besmislena operacija koja je dovela do uništenja grada, ogromnog broja žrtava i strašnih ratnih zločina, a pri tome je izgubljena inicijativa i dragocjeno vrijeme. Koliko je opsesija Vukovarom kao simbolom pomračila svaki vojni rezon pokazuje izjava generala Kadijevića koji je još 1993. godine tvrdio da je kod Vukovara uništena "glavnina hrvatske vojske" iako je Vukovar branilo najviše 1800 hrvatskih vojnika i iako je za vrijeme od tri i pol mjeseca, koliko je trajala bitka i koliko je JNA tapkala na mjestu, Hrvatska organizirala, podigla i opremila vojsku od preko 200.000 ljudi. Drugi primjer je na brzu ruku zamišljena i organizirana maslenička operacija HV u siječnju 1993. godine koja je, po svemu sudeći, bila organizirana radi unutarnjepolitičkih razloga (izbori), a koja je dovela do velikih gubitaka i bila jedva završena i to sa mršavim rezultatima u vojnom pogledu; u političkom pogledu (podizanje morala) bila je međutim uspješnija. Na posljetku, Martićeva odluka da SVK sudjeluje sa snagama VRS u napadu na Bihać u srpnju 1995. godine, čime je vjerojatno htio ishoditi da VRS zauzvrat pritekne u pomoću slučaju hrvatskog napada na RSK, pokazala se u vojnom pogledu kao katastrofalan potez koji je izravno pridonio totalnom porazu.

U pogledu načina vođenja rata, taktičkih postupaka i vođenja operacija, rat u Hrvatskoj nije donio nikakve bitne novosti. Obzirom da je arsenal oružja koji je stajao na raspolaganju, a koji je najvećim dijelom bio jugoslavenskog podrijetla ili iz zemalja VU, bio uglavnom zastario ali kvantitativno iznimno velik, rat je vođen rješenjima koja su se nametala već samim raspoloživim oružjem. Iznimno mnogo je korišteno topništvo (topovi, minobacači, rakete) kojima se nastojalo postići slamanje prve crte i dubljeg rasporeda neprijatelja, a masovno je korišteno i za teroriziranje stanovništva. Mnoga oružja, npr. VBR, bila su vrlo neprecizna pa je streljivo, koje su JNA i druge srpske snage imale u izobilju, nesmiljeno trošeno i rasipano, postižući mali broj pogodaka ali uz velika i neopravdana razaranja; razmjerno mali broj žrtava na ogromnu količinu ispaljenih projektila pokazuje da je oružje bilo neprecizno a posade neobučene. Mobilnost je bila slabo izražena, osobito u prvoj fazi rata. Oružja nisu bila korištena u skladu sa svojim taktičko-tehničkim mogućnostima; primjerice, JNA je tenkove koristila najčešće kao nepokretna topnička oruđa, a zbog neobučenosti posada, tenkovi su vrlo rijetko gađali iz pokreta. U ratu je dolazilo i do taktičkih postupaka koji se protive ne samo važećim pravilima nego i svakoj logici, kao što najzornije pokazuju mnogo puta ponavljani napadi oklopnih sredstava koja su se, bez potpore pješaštva, u kolonama kretala ulicama Vukovara i bila redom uništavana prijenosnim protuoklopnim sredstvima. Uporabljeno je i mnogo protuoklopnih i protupješačkih mina (najnovije procjene govore o 1,2 milijuna mina položenih na 6000 km2) koje su dokazano neefikasne, što se potvrdilo i u ratu u Hrvatskoj gdje nije zabilježen nijedan slučaj da je neka operacija bila i nakratko zadržana minskim preprekama; nasuprot tome, položene mine predstavljaju veliku opasnost za civilno stanovništvo nakon rata. Zrakoplovstvo je zbog svoje zastarjelosti trpilo velike gubitke, čak i od pješačkog naoružanja, a učinkovitije je korišteno tek krajem rata, i to samo na jednoj strani (HV).

Po vrednotama i normama koje su vrijedile za sudionike, rat u Hrvatskoj pokazao se kao primitivan i moralno zastario. Osobito je srpska strana slabo cijenila život, dostojanstvo i prava ljudi; s jedne strane uništenje dijela stanovništva bilo je politički cilj rata, a s druge strane, ni vlastito se ljudstvo nije štedjelo, kako pokazuju ogromni gubici srpskih snaga u bitki za Vukovar.

Hrvatska je u ratu stvorila oružane snage koje su na kraju uspjele osloboditi cijeli nacionalni teritorij (odnosno dovesti do političkog rješenja i mirne reintegracije preostalog dijela zauzetog teritorija). Uspjesi HV rezultat su iznimne požrtvovnosti stotina tisuća ljudi koji su vojsku stvorili i koji su je doveli do nedvosmislene pobjede. Samo manji broj ovih ljudi imao je formalnu vojnu izobrazbu; najveći broj obučio se i izgradio u ratu, pa stoga časnički i generalski zbor HV nakon rata velikim dijelom sačinjavaju ljudi koji do prije nekoliko godina nisu ni sanjali da će biti profesionalni vojnici. Nedostatak školovanih ljudi, politički kriteriji u promociji, profesionalnost koja se svodi na status a ne uključuje i habitus, karakteristični su problemi svake vojske koja je izrasla u ratu, pa u tom smislu izgradnja HV s tradicionalnim institucionalnim funkcijama i vrednotama predstavlja jednu od bitnih zadaća koje proizlaze iz pobjedonosno okončanog rata.

Osnovna nedoumica povodom rata u Hrvatskoj - je li to zaista bio rat za hrvatski teritorij ili samo stvaranje uvjeta za diobu Bosne i Hercegovine te utoliko farsa - gubi na zanimljivosti pred pogledom na stvarne događaje i posljedice rata: mrtve, osakaćene, razorena naselja, dalekosežne socijalne i demografske promjene. Utoliko je tragičnije što se danas mnogi sudionici stvarnih bitaka i žrtve ratnih stradavanja i divljaštava sve češće pitaju: što se zapravo dogodilo?

 

prolaznik, 2008-05-19 u 16:03:09

Ja namjerno necu davati konkretne primjere ljudi koje osobno poznam a koji su otisli u mirovinu iako svi znaju da su na fronti bili samo kratko, da nisu bili ranjavani i da je cijela prica o njihovom "invaliditetu" obicna sarada. Moji primjeri su nevazni zato sto nemozemo optuziti cijelu jednu populaciju samo zato sto mi ( ja ) poznajemo nekog varalicu.

Medjutim zelim ukazati na jednu cinjenicu.. vjerujem da ces kao inteligentna osoba shvatiti sto zelim kazati i razmisliti o tome:
1) broj poginulih branitelja je negdje oko 6,500
2) broj invalidnih mirovina je 39,000
3) dodajmo jos recimo 4000 invalida koji nisu htjeli ici u mirovinu..ukupno 45,000

pitanje: kako je moguce da na 6,500 poginulih vojnika bude 45,000 invalida kada recimo americka vojska..najbolje opremljena i obucena vojska svijeta sa najvisom stopom prezivljavanja medju vojnicima ima na 3,500 mrtvih u Iraku tek 25,000 ranjenika ( dakle ne invalida vec ranjenika svih vrsta )???

Jedna plemenita gesta Hrvatske drzave koja je htjela zbrinuti svoje stradalnike na kraju pretvorena u obican kurvaluk ( da se tako izrazim ) koji najvise od svih pogadja upravu te stradalnike.??

 

prolaznik, 2008-05-19 u 16:31:49

Koliko je udio osoba s dijagnozom PTSP unutar ratnih invalida recimo u SAD-u ili u Izraelu? U Izraelu je taj broj neznatan. PTSP u IDF je takodjer neznatan, ai zraelski lijecnici razlog tomu pripisuju svijest izraelskih vojnika da se bore za pravdu i slicne gluposti..

 

dst, 2008-05-19 u 17:38:41

To, prolaznik! Taj podatak tražim!
I kad usporedimo brojke (kako to jadno zvuči jer iza svakog broja samo mogao biti ja i bilo tko drugi tko je nosio oružje u tom ratu), dakle koliko je poginulo branitelja u rati i koliko ih je izvršilo samoubojstvo nakon rata, omjer je poražavajući. Kao i kompletna situacija oko ovog rata. Niti smo pobjednička vojska, niti smo nezavisni, niti smo vlasnici blagostanja koje nam pruža najljepša naša itd.

Dakle, 6.695 poginulih hrvatskih branitelja i 1.751 (+ najmanje 1) branitelj koji je počinio samoubojstvo = 8.447 mrtvih branitelja. Na četiri poginula branitelja u ratu slijedi jedan ubijeni u miru ?!?!?!?
1.752 : 6.695 = 1 : 4 (26%)

 

real khan, 2008-05-21 u 16:30:57

Pa stvarno, ako ovo sve što sam ranije pisao nije bilo dovoljno da objasni neke stvari, onda nemam više riječi... Onda stvarno trebam više vjerovati vama braniocima "lika i djela oca nacije" nego samom sebi i svojim očima. I ja bih najsretniji bio kada bih mogao reći da su me Alija i SDA naoružali još 1991. i da se moj narod spremio za odbranu jer je Alija imao cilj da se odbranimo, da je on beskompromisno branio Ustav Republike Bosne i Hercegovine i nikada nije potpisao kapitulaciju na 49% teritorije BiH jer ga niko nije mogao natjerati na to, da nije namjerno sletio na aerodrom da bi se spasila komanda JNA pod Bistrikom (bez obzira na činjenicu da mu je javljeno da ne slijeće na okupirani aerodrom),... ali šta da kažem na sve to... Jednostavno, najbolje je da vas ostavim na miru da i dalje živite u svom slatkom neznanju i dalje branite "neodbranjivo"... Ja sam jednom branio i zajedno sa svojim suborcima odbranio ono neodbranjivo, usprkos svim "greškama" koje je moj tadašnji vrhovni komandant počinio "iz neznanja i iz najboljih namjera". Stvarno, kako me nije stid i sram što više vjerujem svojim očima nego vama gospodo "branioci" ispred skladišta Merhameta i junaci Trezora Narodne banke u kojem je spavao naš "otac nacije" sa "sinom nacije", dok sam ja u isto vrijeme "uživao" po sarajevskim linijama "sav naoružan SDA oružjem koje ja tada nisam vidio, ali je ono bilo tu" (jer vi znate da to oružje nismo skinuli sa neprijatelja i izvukli iz kasarni JNA, a Alijini generali su nas tada nazivali lopovima i kriminalcima).

Eto, izvinjavam se svima ako sam im poremetio patriotska osjećanja jer sam izgleda ja kriv za sve ono što je bespravno ispotpisivao moj tadašnji predsjednik. Izvinut ću vam se opet svima kada sljedbenici Alijine ideologije uskoro potpišu još jednu kapitulaciju (sada onu trajnu) kada se ispregovara budući Ustav BiH... I tada ću valjda opet ja biti kriv... jer šta ja znam, vi ipak znate najbolje i zato branite lik i djelo... A ja sam se izgleda previše "družio" sa četnicima po rovovima pa sam izgleda potpuno skrenuo. Ko će ga znati...

 

index.hr, 2008-05-24 u 02:32:32

Na sjednici Sabora Ingrid Antičević-Marinović iznijela prijedlog o donošenju saborske deklaracije koja bi hrvatski jezik zaštitila od anglizama. Pridružio joj se i HDZ-ov Petar Selem, pa ovaj put imamo istinsko ujedinjenje hrvatske političke desnice i ljevice u zajedničkom stavu protiv napada na hrvatski jezik.

Iako prijedlog saborske deklaracije nije onako radikalan kao neki postojeći zakoni u drugim zemljama, problem je u tome što HDZ i SDP sa svojim sumanutim idejama nipošto nisu usamljeni na hrvatskoj lingvo-fašističkoj sceni.

Dapače, apeli za očuvanjem čistoće i netaknutosti hrvatskog jezika i danas su vrlo česti, a sama polemika o obrani nacionalnog jezika od prodora barbarskog engleskog, osim što je ujedinila HDZ i SDP, vrlo uspješno ujedinjuje desno konzervativni s onim queer-ljevičarskim intelektualnim miljeom.

"Imamo državu, gubimo jezik"

Vrlo nedavan primjer upozoravanja od napada engleskog na mali hrvatski imamo u članku jezikoslovke Nives Opačić iz 2007. Nives je prije godinu i sitno u časopisu "Jezik" objavila članak "Prodor engleskih riječi u hrvatski jezik", a u njemu se požalila na "apsurd" činjenice da Hrvati sada, nakon toliko stoljeća, konačno imaju svoju državu, "u kojoj gube vlastiti jezik".

Nije to prvo takvo upozorenje poznate jezikoslovke. Osim što je krajem 2006. objavila knjigu "Hrvatski u zagradama" (nekakav polemički zbornik neadekvatnih i nepotrebnih tuđica u medijima), ona se ove godine u Glasu Koncila osvrnula na to kako je u redu koristiti engleski za riječi za koje u hrvatskom nema izraza, ali kako je naprosto užasno što "vidimo da oko nas sve vrvi od "shopova", kao da mi nemamo ni trgovine ni prodavaonice! Idemo u šoping, a zašto više ništa ne kupujemo?!". Gđa. Opačić protivi se pidžinizaciji hrvatskog, vidljivoj u primjerima "nakaznih" konstrukcija kao što je "šopingirati". Stavljen na margine komunikativnog kanala, hrvatski se po njoj sada u medijima i doslovno stavlja u zagrade, kojima se objašnjava pidžinske izraze.

Ingrid je takav proces u Saboru opisala prepričavši kako su "oni koji su u inozemstvu zaboravljali svoj jezik pa kod kuće govorili, 'ja ću te suportat' nekada bili predmet sprdnje". Danas su, pak, po tvrdnjama domaćih čuvara autentičnosti hrvatskog, takvi izrazi do te mjere prisutni da već ugrožavaju samu srž hrvatske kulture.

Slijepo praćenje trendova

Živana Morić, još jedna autorica brojnih "polemičnih" tekstova o hrvatskoj kulturi i jeziku, zapitala se u osvrtu na Opačićkinu knjigu u Vjesniku doživljavaju li "hrvatski slijepi obožavatelji svjetskih trendova" samo engleski i, što je vjerojatno najbolnije svim braniteljima digniteta zaostalosti jezika, njegovu američku inačicu dostojnima "uzvišena statusa službenog jezika u globalizirajućemu svijetu?"

Nives Opačić navela je u intervjuu (novinskom razgovoru?!) Glasu Koncila svoja iskustva sa stranim studentima. Začuđeni činjenicom da Hrvati koriste strane riječi tamo gdje imaju svoje, oni su, onako socrealistički pitali "a tko je to dopustio?". Tko uopće može dopustiti ili ne dopustiti bilo kakav razvoj jezika?

HAZU-style paranoja

Zanimljivo je što Opačić, zajedno sa svojim socrealističkim izdavačima iz Hrvatske sveučilišne naklade, pobočni hobi-lingvisti kao Morić koji tekstove objavljuju u kulturnim rubrikama novina (gdje je queer-ljevičarenje prirodno stanje stvari), kao i salonski ljevičari kao Ingrid, u ovom slučaju dijele vrlo sličan stav s paranoičnim etno-desničarima iz HAZU-a.

HAZU se, doduše, ne bavi toliko zaštitom hrvatskog od engleskog, koliko ga neumorno štiti od srpskog. Tom institucijom je već toliko zavladala manija proganjanja da sad "napore" za ponovnim uvođenjem srpsko-hrvatskog vide u svakom grmu. Tako se, primjerice, užasno boje direktiva za prevoditelje u EU, tvrdeći kako će one skoro pa instalirati novu Jugoslaviju.

Ipak, i Opačić i Morić i Matica Hrvatska HAZU i sveučilišni krugovi uporno upozoravaju na nacionalni identitet koji se gubi nestankom čistoće jezika, jer je jezik sastavni dio tog identiteta. Tako Morić piše "Zanos devedesetih, kada smo sa stvaranjem hrvatske države osvajali i jezičnu slobodu, duboko svjesni važnosti hrvatskoga jezika kao neprijeporne odrednice nacionalnoga identiteta, kao da se istopio pred kušnjama novoga vremena", što zapravo sažima cijelu stvar.

Jezik ne čini nacionalni identitet

Jedino što hrvatski jezik nije neprijeporna činjenica nacionalnog identiteta, nego samo sredstvo razmišljanja i komuniciranja, a Ingrid i Selem u stvarnom svijetu ne moraju odigrati ulogu Ivana Kukuljevića-Sakcinskog u Saboru novog milenija. Dapače, sama ideja o jeziku kao dijelu nacionalnog identiteta rođena je u vrijeme njemačkog romantizma, a u svojoj je biti duboko totalitaristička. Tako da je razumljivo zašto je ona bila sastavni dio medijskog diskursa u 90-ima, ali kako shvatiti to da je tako prisutna danas?

Ingrid i Selem se u svojim argumentima pozivaju na francusku tradiciju čuvanja svog jezika, tvrdeći kako Francuzima nitko ne može osporiti zaostalost. Pa ipak se kod Francuza ne radi u običnom čuvanju jezika od stranjskih utjecaja, nego o zakonskom aktu koji predviđa novčane kazne za medije koji koriste engleske riječi tamo gdje je vlada propisala francuske. To je notorni primjer nacionalne zaostalosti. U Mađarskoj je situacija malo smirenija, njihov zakon donesen krajem 2002. nije puno više od podilaženja jezičnim konzervativcima.

Jezik, po svojoj prirodi živa stvar u neprestanom razvoju, ne može i ne smije se kočiti naredbama institucija koje ga ovako i onako koriste kao arhaično sredstvo kojemu funkcija nije komuniciranje, nego skrivanje jasnog i nedvosmislenog izričaja. Treba shvatiti kako razlog za uvođenjem anglizama, pa čak i onih pidžinskih izraza u hrvatski, nije nepismenost, nego jednostavna činjenica da je engleski nepodnošljivo precizniji i spretniji od tromog i u 16. stoljeću zaostalog hrvatskog, a da su nasilni pokušaji institucionalnog udara na engleski najobičnije koketiranje s fašizmom u svojoj najvulgarnijoj formi.

Jovan Dragišić

 

hr, 2008-05-26 u 00:43:40

lijepa naša zemljo mafijaša
ili
lijepa naša zemlja mafijaša
ili
lijepa naša puna mafijaša

 

zarez, 2008-06-01 u 18:16:30

Nedavno je Ivo Škarić, sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatskog filološkog društva, u Jutarnjem listu dao sljedeću izjavu: “Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik. Jezik bi nam ipak trebao biti za nijansu određeniji nego što su nam državne granice. Iznimno je važno znati je li pravilnije koristiti sport ili šport, ne u komunikacijskom nego u simboličkom smislu. Danas vi možete koristiti sport, iako znamo da je u službenoj uporabi šport i vama tu nitko ništa ne može. No, kada se propiše da je šport jedino ispravno, onda ste se vi kao pojedinac i institucija u kojoj radite dužni toga pridržavati. Sve one koji bi se ogriješili o Zakonom o jeziku propisana pravila trebalo bi kažnjavati i pojedinačno”.

Blut und Boden ideologija

Dva su momenta ove Škarićeve izjave ujedno i osnovna dva problema novog pravopisa; s jedne strane, to je simbolička razina o kojoj se govori, a s druge strane to su sankcije koje se nastoje propisati za eventualno nepoštivanje i kršenje pravopisa. Ako bolje promislimo, jasno je da su ta dva “vanjsko”-jezična argumenta samo posljedica tobožnjeg realno-postojećeg “unutar”-jezičnog argumenta koji jednim esencijalističkim stavom rasprave o jeziku vraća na napise njemačkog romantizma i stvaranje država-nacija iz 18. stoljeća. Još su Benedict Anderson i Eric Hobsbawm pokazali koju je ulogu odigrala simbolička strana jezika u širenju nacionalizma i stvaranju država-nacija. Andersonov koncept zamišljenih zajednica ne počiva isključivo na tome da su nacije zamišljene zajednice samo zato jer se njezini članovi međusobno ne poznaju, nego prije svega u činjenici da se uz niz konstrukcija nacije izmišljaju. To je osnovni argument: uz pomoć “lingvističkog nacionalizma”, koji se pojavio početkom 19. stoljeća u Europi, sa svojim filozofijskim korijenima u teorijama Herdera i Rousseau, radilo sa na širenju uvjerenja da svaka “prava” nacija ima svoj poseban jezik i literarnu kulturu, čime se izražavao historijski “bitak” naroda. Upravo iz tog razloga došlo je do trenda konstrukcije rječnika mnogih jezika koji u to doba nisu postojali - češki, poljski, mađarski, ukrajinski, norveški, itd. Uvijek se radilo o tome da pojedini društveni entitet na političkom polju nastoji osigurati vlast uspostavljanjem ideje o zajedničkom porijeklu koje se onda dokazuje zajedničkim tlom i jezikom. Do čega je to dovelo govori i širenje tzv. Blut und Boden ideologije, fraze koju je koristio i Hitler kako bi opravdao da njemački narod (krv) ima pravo živjeti na njemačkom, i europskom, prostoru (tlu). Sam termin je popularizirao Walther Darré 1930. godine kako bi uspostavio vezu između rase i zemlje, a u skladu s njegovom teorijom, Židovi su bili nomadski narod bez korijena ili zemlje i nisu pripadali njemačkom tlu. Premda je termin “krv i zemlja” (Blut und Boden) cirkulirao i prije Hitlera i Darréa, tek je s nacističkom režimom postao modus procedendi koji je služio za promicanje njemačkih nacionalnih interesa i, naposljetku, doveo do Holokausta. Koncept Blut und Boden osiguravao je moralno pravo da se osvoji koliko god je potrebno zemlje na Istoku kako bi se stvorila harmonija između njemačkog Volka i geopolitičkog prostora. Propaganda je u tom slučaju odigrala ključnu ulogu. Sam Anderson će, premda se ne fokusira na nacističku Njemačku, naglasiti važnost moderne komunikacije: da nije bilo izuma tiska, vjerojatno se ne bi razvilo toliko država-nacija. Međutim, dok je nekad glavnu ulogu u širenju nacionalizma igrala Gutenbergova galaksija, danas osnovnu ulogu ima radio, televizija i odnedavno Internet, odnosno McLuhanova galaksija. To su, dakako, otkrili i hrvatski širitelji Blut und Boden ideologije, pa stoga ne čudi da je spomenuti Ivo Škarić, između ostalog, i član Službe za jezik i govor HTV-a.

Športom do istinskog hrvatskog Bitka

Pri iščitavanju spisa pod nazivom Sport ili Šport?, koji se nalazi na internetskoj stranici jezikoslovne Službe, uočavamo niz karakteristika Blut und Boden ideologije. Već se na samom početku članka kaže: “U uporabnom hrvatskom jeziku supostoje likovi riječi šport i sport. U susjednome slovenskom jeziku nalazi se samo lik šport, a u susjednome srpskom jeziku samo lik sport”. Kao što vidimo, ponavlja se Andersonova teza o diferencijaciji nacionalnog subjekta i jezika od svih drugih entiteta, a pritom je simptomatično da Škarić već na samom početku spominje Sloveniju i Srbiju kao “granice” našeg jezika. Kojoj će se opciji prikloniti nije teško pogoditi. Naravno, on je dobro svjestan činjenice da nijedna konstrukcija jezika nije odvojiva od povijesti: “Što se tiče navikavanja na ovaj ili onaj oblik te riječi u hrvatskome, to navikavanje u stopu prati političku povijest. Dok smo bili u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, a za ovu riječ to je razdoblje od njezina pojavljivanja u hrvatskome 1870. do 1918., imali smo lik šport. U prvoj Jugoslaviji, do 1941., postupno se uvlači lik sport, koji opet posve nestaje od 1941. do 1955. Od te godine pa sve do 1990. lik je sport potisnut i u tom su se razdoblju gotovo svi današnji punoljetni Hrvati navikli na lik šport. Od prvih demokratskih izbora 1990. lik šport postaje služben i ponovno dominantan kao logičan ishod ustavne odredbe o hrvatskom jeziku. Od 1994. lik se šport nalazi i u službenome nazivu Ministarstva prosvjete i športa. Od izbora početkom 2000. oblik sport iznova postaje sve učestalijim i u dijelu javnih medija.” Kao što vidimo, Škarić svojevrsni početak razvoja hrvatskog nacionalnog Bitka datira u doba Austro-Ugarske Monarhije i pritom naglašava kako se u to doba govorilo šport, dok je - nije bilo teško pogoditi - neprijatelj Športa ni manje ni više prvi put došao iz Jugoslavije kad se počela širiti riječ sport. Uz kratki intermezzo, sport se pojavljuje 1955., i od te godine sve do stvaranja hrvatske nacionalne države 1990. šport je potisnut. Zatim se on ponovo vraća kao “logičan ishod ustavne odredbe o hrvatskom jeziku”, a od izbora početkom 2000. - kada, dakle, vlast opet dobivaju oni koji su u nekom “intimnijem” odnosu s Jugoslavijom - ponovo se istiskuje i prevladava sport. Da je Jugoslavija, a uz nju i ideologija koja svakom nacionalistu ne prija, osnovna osovina zla u uništavanju hrvatskog jezika najbolje pokazuje sljedeći citat: “Najdramatičniji su se okršaji vodili ranijih pedesetih godina kad se športski urednik Miro Mihovilović borio za tradicionalni hrvatski lik šport, a na njega je po nalogu Partije i beogradskih krugova pritiskao športski djelatnik Hrvoje Macanović, koji je zahtijevao lik sport”.

Pronalaženje Neprijatelja

Naravno, nije samo Jugoslavija prepreka Bitku hrvatskog nacionalnog bića, nego je to i Srbija. Škarić će potom reći da je uspostavom nove, druge centralističke Jugoslavije beogradska inačica sport potpuno istisnula hrvatsku šport. “Podsjećanje na te činjenice kazuje nam kada, kako i zašto je unesen lik sport; vidljivo je da on k nama nije došao iz francuskoga, ni iz engleskoga, nego ravno iz srpskoga i trebao je poslužiti učvršćivanju ‘bratstva i jedinstva’. Zato je ta riječ postala ideologemom, oznakom političkih i inih mentalnih sklopova.” Ne samo indikativno nego i problematično u tom kontekstu je prethodno smještanje historije lika šport u razdoblje Austro-Ugarske Monarhije. Naime, jednako kao što Škarić tvrdi da lik sport k nama nije došao “ni iz francuskoga, ni iz engleskoga, nego ravno iz srpskoga”, tako je trebao tvrditi i to da lik šport nije “k nama” došao ni iz francuskoga, ni iz engleskoga, ali ni iz srpskoga, nego ravno iz njemačkog i da je jednako tako služio učvršćivanju “bratstva i jedinstva”, doduše, u austro-ugarskoj inačici. U tom smislu i Škarićev šport nije ništa drugo nego ideologem, “oznaka političkih i inih mentalnih sklopova” par excellence. Na kraju članka Škarić će - previđajući spomenutu ideološku obojenost izraza šport - sukladno Blut und Boden ideologiji, u kojoj se, dakle, uvijek radi o povezivanju tla i krvi, reći sljedeće: “Kao što vidimo, prilagodba riječi na š iz raznih jezika koje izvorno imaju s dosta je stara svehrvatska pojava koja udružuje hrvatski sjever i jug. Te se riječi osjećaju kao da su naše izvorne bez obzira na to odakle su nam doista došle. Š-likovi riječi povezuju nas s okolnim mediteranskim i srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim krugom u kojem se osjećamo dobro i sigurno. U tom se prostoru ne utapamo, nego se s njime stapamo. Tu hrvatsko biće i hrvatski jezik imaju kutak svoje posebnosti”. Već na razini diskursa jasno se može iščitati da težnja k novom pravopisu nije nikakva težnja za boljim i ispravnijim jezikom, koja bi mogla biti opravdana s čisto lingvističkih aspekata, nego se radi o borbi koja posredstvom jezika ponovo nastoji oživjeti stare nacionalističke ideje. Kako drukčije shvatiti žargon koji koristi riječi poput “svehrvatska”, govori o udruživanju “sjevera i juga”, “izvornim riječima”, “stapanju s prostorom”, “hrvatskom biću” i “kutku posebnosti”? Konstatacija da se te riječi (dakle, šport i druge “hrvatske” riječi) “osjećaju” kao “naše izvorne bez obzira na to odakle su nam doista došle”, vraća nas na prijašnji odlomak u kojem smo već detektirali simptom. Naime, upravo na kraju nalazi se istina Škarićeva teksta: on je, premda u kontekstu Austro-Ugarske ne navodi da se radi o njemačkoj inačici riječi, svjestan da šport jednako kao i sport nije “izvorno” hrvatska riječ, ali neke se riječi jednostavno “osjećaju” kao izvorne. To je trenutak koji, unatoč želji autora, relativizira cijelu stvar, pa čak i novi hrvatski pravopis. Ne radi se, dakle, o nikakvom jezičnom argumentu, nego o “osjećanju”, a to nas direktno dovodi do ideologije.

Ratničkim diskursom do novog pravopisa

Ono što je Škarić, odvajanjem hrvatskog Bitka od Srbije i ratničkim žargonom (dovoljno je ponovo iščitati rečenicu u kojoj govori o “najdramatičnijim okršajima”), izrazio na prikriven način, do punog izražaja je došlo u razgovoru s Natašom Bašić, objavljenom 2. veljače 2005. u Glasu Koncila pod naslovom Hrvatski jezik je nacionalna vrijednost s kojom se ne smije trgovati. Premda već sam naslov sugerira ratnički diskurs svojstven i Škariću, a samo mjesto objavljivanja u cijelu priču uvodi i jednu novu dimenziju, sadržaj teksta je logični nastavak teze da je sport k nama došao ravno iz srpskoga kao ideologem koji je trebao poslužiti učvršćivanju “bratstva i jedinstva”. Bašić će reći: “Kad danas slušate ili čitate ono što govore i pišu Slavko Goldstein, Dubravko Škiljan, Milan Kangrga ili Rade Dragojević, imate dojam da su se u Zagreb sa strojnicama vratili Goran Babić i Milan Martić”. Ovdje su dva aspekta zajednička Škarićevim lamentacijama o športu kao istinskom Bitku hrvatskog naroda. S jedne strane to je teza da su Srbi ti koji predstavljaju glavnu prijetnju hrvatskom nacionalnom identitetu, a s druge strane to je prešućivanje ostalih utjecaja na formiranje hrvatskog jezika. Jednako kao što je Bašić rekla da su se strojnicama vratili Srbi u Zagreb, tako je mogla reći i da se sa Škarićevim športom i Hrvatskim pravopisom Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša u Zagreb vraća njemački jezik i nacisti. Ratnički žargon svojstven je i jednoj drugoj figuri u promicanju novog pravopisa. Stjepan Babić u Jutarnjem listu 27. siječnja 2001. kaže sljedeće: “Svima nam mora biti razumljivo nastojanje da hrvatski književni jezik sačuva što više svojih osobina, a ako su donedavno bile rashrvaćivane, da im dade ono mjesto koje bi imale do toga rashrvaćivanja nije bilo”. Jednako kao i Bašić, koja uz pronalaženje Neprijatelja tvrdi da je “jezik jamčevina istinske slobode”, tako i Babić bitku oko novog pravopisa shvaća u terminima “rashrvaćivanja”. Katičić je pak, obrazlažući zašto bi “ne ću” trebalo pisati odvojeno, izjavio da je to hrvatska tradicija, odnosno da je sastavljeno pisanje “neću” propisao Novosadski pravopis 1960. Dakle, ona bitka koja se 1990. vodila u materijalnim uvjetima i na granicama hrvatskog državnog teritorija, danas se, sve u svrhu simboličkog dokazivanja hrvatske nezavisne državnosti, vodi na području jezika. Dokazivanje sličnosti između današnjeg i korijenskog pravopisa uvijek se vraća i opravdava kratkim historijskim periodom koji netko shvaća idealnim stanjem države i manifestacijom hrvatskog Bitka. Štoviše, na kraju svog spisa o fonološkom pravopisu Škarić će reći: “Razumijem sve koje uz postojeći pravopis veže nostalgia. Razumjem, jer i mene u mom zalaganju za pravopisnim preinakama pokreču nostalgie, i to nostalgie mnogo šire od mene samoga i mnogo dugotrajnije od mene”. Dakle, ne samo da idealno stanje države treba tražiti prije Novosadskog pravopisa nego to stanje vjerojatno treba tražiti i prije postojanja samog koncepta nacije-države, u najdubljoj pretprošlosti. “Hrvatski če pravopis u budučnosti, vjerujem, biti onakav kakav je u biti bio u svojoj najdubljoj predprošlosti.” Kao što vidimo iz navedenog citata, Škarić u svom tekstu Kakav pravopis piše dosljedno fonološkom pravopisu (kako stoji u fusnoti, “da bi se demonstrirao način pisanja za koji se autor zalaže”), pa umjesto glagoljica stoji glagolica, umjesto moć stoji moč, umjesto ideologija ideologia, umjesto osjećaj osječaj. Međutim, dvije činjenice dovode do kontradikcije. S jedne strane, to je očiti lapsus calami: Škarić u navedenom citatu o nostalgiji u prvoj rečenici koristi riječ “razumijem”, dok odmah zatim koristi “razumjem”. Obično se o tipfeleru radi kada se izostavi neko slovo, no u ovom slučaju na istom mjestu imamo pisanje dosljedno fonološkom pravopisu i pisanje dosljedno fonetskom pravopisu. U tom smislu, Škarić, upravo zbog jedne jezične omaške, koja, kako nas poučava Freud, uvijek otkriva ono nesvjesno, zapravo krši vlastita pravila i pokazuje da nesvjesno ni sam nije siguran u svoje prohtjeve. S druge strane, ne radi se samo o kršenju vlastitih pravila. Naime, Škarić tim svojim “dosljedno fonološkim” tekstom čini upravo ono što spočitava u navodu za Jutarnji list. Ma koliko da je njegov pothvat “odvažan” na polju fonetike i fonologije, te možebitno “radikalan” na polju znanstvenog diskursa, Škarić stoji u kontradikciji s vlastitim zahtjevima. Ako je legalist i zahtijeva zakonske sankcije za nepoštivanje pravopisa, onda jednako tako - premda se u “dubini svog bića” ne slaže s postojećim pravopisom - ne bi trebao ignorirati suvremeni hrvatski pravopis i zakon. Time dolazimo do paradoksa koje otvara Pandorina kutija zahtjeva za zakonskim sankcioniranjem nepoštivanja novog pravopisa.

Perverzije totalitarizma

Kako bi izgledala logična posljedica Škarića i svih drugih “novih Hrvata” mogli smo vidjeti na nedavnom primjeru cenzuriranja novog Jamesa Bonda. Kako bi postigli da poznati 007 doživi svoju premijeru u dalekoj i donedavno za špijunsku tematiku zatvorenoj Kini, distributeri su ipak morali napraviti ustupak tamošnjim cenzorima. Naime, dio filma u kojem M spominje Hladni rat morao se izrezati ili preformulirati, pa je Judi Dench poslana da iznova snimi spornu rečenicu: “Isuse, nedostaje mi hladni rat” (Christ, I miss the Cold war), koja je zatim promijenjena u: “Isuse, nedostaju mi stara vremena” (Christ, I miss the old times). U skladu s tim možemo zamisliti da bi posljedica novog pravopisa mogla prijeći i na polje semantike, odnosno da će - ako Škarićeva ideja dobije zeleno svjetlo - postati sasvim normalno da će se umjesto “Isuse, nedostaje mi Jugoslavija” morati govoriti “Isuse, nedostaju mi stara vremena”. Jer, sukladno Škarićevoj izjavi za Jutarnji list, tko će govoriti suprotno - taj će biti kažnjen. Taj filmski primjer zapravo samo radikalizira već postojeću situaciju. Upravo je prijedlog novog pravopisa u pravom smislu te riječi već cenzura. Ako se sjetimo starih sovjetskih vremena, nacističkog režima ili Istočne Njemačke, metode su bile iste. Jednako kao što je partijska kontrola komunikacije potekla iz činjenice da se ona identificirala s ulogom Učiteljice, Majke i Vođe, pa je stoga rukovodila utjecajem na psihologiju mase, tako i Škarić i novi prosvjetitelji zapravo žele stvoriti jednu Novu Hrvatsku u kojoj će jezik, kao što je u Sovjetskoj Rusiji bio koncipiran u terminima marksističko-lenjinističke teorije, biti strukturiran po ideologiji hrvatstva. Kao što je teoriju u Sovjetskom Savezu imala pravo interpretirati samo određena skupina, prije svega vrh Partije, tako i ovdje na tu poziciju očito pretendira Hrvatsko filološko društvo i druge kulturne i znanstvene ustanove koje promiču novi pravopis. Svaki totalitarizam dovodi do perverzije. Historijski podaci govore o tome da je Staljin sve do kraja života igrao veliku ulogu u provođenju cenzure. Kao paranoični Vođa on je naprosto morao imati kontrolu. Nekoliko godina prije 1948. Staljin nije samo cenzurirao vodeće znanstvene spise (pa je tako uslijedila i znamenita epizoda s lingvistikom i Marrom), nego je Koba intervenirao i u riječi nove sovjetske himne. Škarić, doduše, nejde toliko daleko, ali on je - što vidimo iz njegova citata - posve svjestan veze između himne i jezika i njihove uloge u stvaranju nacionalnog identiteta. “Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik”, kaže Škarić, a za nepoštivanje treba uslijediti kazna. Nije sasvim slučajno da se perverzni vrhunac Staljinove cenzure odigrao upravo na polju kažnjavanja. Naime, postoje dokazi da je Staljin tijekom tridesetih godina osobno cenzurirao priznanja svojih negdašnjih partijskih drugova. Rukom pisana priznanja, koja su nekad dobivena mučenjem, a nekad dobrovoljno, najprije bi se dostavila u Kremlj. Zatim bi Staljin izmijenio nekoliko fraza i onda su istražitelji zatvorenike navodili da iznova ispišu priznanje u skladu sa Staljinovim instrukcijama. Ako dođe do novog hrvatskog pravopisa nije teško zamisliti da će Škarić ili netko drugi čak i priznanja onih koji su se ogriješili o pravopis cenzurirati i ispisati u skladu s novim pravilima, pa u priznanju više neće pisati “Priznajem svoju grešku i neću više pisati protiv pravila režima”, nego “Priznajem svoju grješku i ne ću više pisati protiv pravila režima”. Tek potom mogu biti smaknuti ili izgnani u Gulag ili na Goli Otok.

 

abC, 2008-07-03 u 13:36:02

Kad će doći vrime da i pod ovi krov uđe čestito čeljade? Al' bolje ti je svašta izist nego svašta govorit'!? Muč', silo nečista!

 

dst, 2010-09-20 u 00:23:55

U Hrvatskoj se umire od srama ...

 

dst, 2010-10-24 u 19:05:09

Što misliti o narodu koji je izabrao onakve da nam vode domovinu?

 

Karino Hromin Sturm, 2011-11-19 u 16:30:13

Kako je Hrvatska pala u dužničko ropstvo

Poslije raspada Jugoslavije 1991. g. proračun smo završili s 500 milijuna dolara pozitive. Nažalost to je bila jedina pozitivna godina do današnjih dana. Nabrojat ćemo kardinalne greške ekonomske politike naše Vlade kojima su narod bacili u dužničko ropstvo.

Prva greška

MMF je Vladi zabranio uzimanje kredita od Narodne Banke - samofinanciranje. Tako se država počela zaduživati u inozemstvu. Te zabrane HNB i Vlada se pridržavaju do danas, što je u suprotnosti s člankom 53. Ustava RH.

Druga greška

Sljedeći katastrofalan potez bila je politika raspuštanja velikih privrednih sustava. Mnoge tvornice su nestale, a radnicima pred mirovinu masovno je dokupljivan staž. Ostali radnici su odlazili na burzu, ustvari na ulicu.

Treća greška

Politika prekida svih privrednih odnosa s bivšim socijalističkim i nesvrstanim zemljama. Samo s Rusijom Hrvatska je imala razmjenu izvoz-uvoz od 8,0 mlrd. $ godišnje, nekad i više. Danas 2011. g. imamo 500 mil. $, od toga je uvoz plina u Hrvatsku 450 mil. $, a naš izvoz oko 50 mil.$. Hrvatska pokrivenost uvoza izvozom sa svim zemljama je ispod 50%.

Četvrta greška

Doktrinu šok terapije i neoliberalizam Hrvatska je prihvatila od američkog ekonomista prof. Jeffreya Sachsa, koji je po nalogu MMF-a obilazio sve zemlje u tranziciji. Provodi se i danas.

Peta greška

Pretvaranje društvene imovine u državnu i zatim rasprodaja, pod izlikom da se „nije znao titular vlasništva“! To je velika LAŽ. Razlog da se prikrije pljačka imovine naroda.

Šesta greška

Privatizacija. Postavljeni direktori po nalogu bi uništili poduzeće, da bi ga zatim odabrani kadrovi uz menađžerske kredite jeftino kupili. Menađžerski krediti fingirani su tako da je budući vlasnik jednostavno stavio poduzeće pod hipoteku, a poduzeće mu je kod banke svojim prihodima otplaćivalo njegov privatni kredit. Pri tom vlasnik najčešće nije isplaćivao plaću radnicima i nije uplaćivao doprinose, zdravstveno, mirovinsko, samo da bi uredno banci otplatio svoj kredit.

Sedma greška

Državna revizorica gospođa Krasić podnijela je izvještaj Saboru da je 97% privatizacije protuzakonito. Ali nitko nikada nije podnio niti jednu kaznenu prijavu. U privatizaciji smo izgubili 80% proizvodnje (tvornica).

Osma greška - Nelikvidnost države

Oko 36.000 poduzeća, obrtnika i kooperanata država je bacila u blokadu i stečaj jer im zbog nelikvidnosti nije plaćala naručenu robu.

Deveta greška - Pravna regulativa

Hiperinflacija zakona po hitnom postupku stvara koliziju i konfuziju, kako bi opljačkana društvena imovina i pretvorba postala legalna za pljačkaše. Za 20 g. doneseno je 4.000 zakona i akata, plus je ugrađeno 100.000 stranica prijevoda zakonodavstva EU, a Lisabonski Ugovor je izglasan, a da ga ni Vlada ni Sabor ne posjeduju.

Deseta (plan) - Ratna agresija Srbije

Zauzeli su nam 70% teritorija, ubili 12.000 ljudi, iskorištavali naša prirodna bogatstva, opljačkali sve do čega su došli, a kada smo ih protjerali, ostavili su nam milijune mina.

Jedanaesta greška - Privatizacija Banaka

U stečaj je bačeno 25 banaka. Ostale banke sanirane su novcima poreznih obveznika prema podacima s 50 do 80 mlrd. kuna, a prodane za 7 mlrd. kuna. Tako je danas u Hrvatskoj 95% banaka u stanom vlasništvu.

Dvanaesta greška - Pljačka stambenog fonda

Prema Zakonu o privatizaciji stanova, nosioci stanarskog prava mogli su otkupiti stan. Nepravda je učinjena stanarima koji su stanovali u privatnim stanovima. Zaštićenim stanarima trebali su osigurati barem ravnopravno pravo otkupa stana, a bivše vlasnike su trebali obeštetiti. Ovdje se radi o čistoj pljački svih građana koji su po drugi puta platili svoj stan.

Trinaesta greška - Međunarodni Monetarni Fond

MMF nastupa pod okriljem UN-a, a postavljen je kao svjetski financijski policajac za utjerivanje dugova. Međunarodni sustav financiranja i otplate podešen je tako da se državi odobri kredit, a zatim joj se postavljaju razni uvjeti, pa se kredit ne odobri u cijelosti, te se ucjenjuje pod raznim izlikama, a kada prođe određeno vrijeme zavlačenja, državi je obično potreban dvostruki iznos, koji se odobrava. No država mora najprije vratiti prvi kredit i kamate, a kako to s prvom tranšom nije uspjelo, tako se namjesti i za drugu tranšu, tako da glavnica stalno raste, a s većom glavnicom rastu i kamate. Tako u praksi kod zaduženih država, 80 do 90% sredstava narednih tranši ostaje u banci za povrat duga, a svega 10 do 20% sredstava sjedne na račun države, koja je tako stalno u besparici.

Četrnaesta greška - Doktrina privatizacije

Već 20 g. nas uvjeravaju da je dobro sve rasprodati, da će strateški partner bolje upravljati, stranci će bolje raspolagati našom imovinom i financijama i bit ćemo bogatiji. Naša vlast i stranci tako nam otvoreno kažu da smo nesposobni i glupi, a u stvarnosti nas ovom doktrinom pljačkaju. Ovo su glavni pravci padanja u dužničko ropstvo, a ima još mnogo manjih, također vrlo značajnih financijskih čimbenika.


Rezime dužničkog ropstva

Jedna trećina: opljačkali i uništili privredu 'naši lopovi' - šteta oko 1.000 mlrd. eura.

Druga trećina: opljačkali su nas, opustošili i zagadili zemlju minama naši susjedi Srbi, šteta oko 500 mlrd. eura.

Treća trećina je u bankama koje su bačene u stečaj i privatiziranim bankama - šteta oko 500 mlrd. eura.

To je ukupno 2.000 milrd. eura revalorizirane štete za 20 g. samostalnosti Hrvatske.

Mala, osiromašena ratom, Hrvatska s 4,2 mil. stanovnika za to je vrijeme uvezla (i platila) robe iz EU u vrijednosti 360 mlrd. eura. To je 18% od 2.000 mlrd. eura ukupne štete koju smo imali u Hrvatskoj. Zamislite da nismo imali štetu.

EU nam daje pretpristupne fondove 3,5 mlrd. eura uz "condicio sine qua non", uvjet za kojeg oni znaju da ne možemo ispuniti, pa smo od toga iskoristili, kaže V. Pusić, samo 4%.

Od 1991. g. i pozitive 500 mil. $ do 2011. g. vanjsko zaduženje Hrvatske popelo se na 47 mlrd. eura. Unutarnji dug narastao je na 40 mlrd. kuna. Garancije i obveznice 10 mlrd. eura. To je ukupno 75 mlrd. eura duga pa je svaki Hrvat zadužen 18.000 eura. Uz ovakvu Vladu i njezinu ekonomsku politiku, zaduženje će se povećavati geometrijskom progresijom te za 7 g. i ranije možemo očekivati dug od 200 mlrd. eura, srazmjerno Grčkoj.


Tko će platiti dužničko ropstvo?

Danas siromašnog stanovništva ima 85%, srednjeg sloja 13%, dobro stojećeg i bogatog 2%.

Upravo na snagu stupa Zakon o javnim ovršiteljima, NN 139/10., a ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u tajnosti je imenovao prvih 20 ovršitelja. Ovršitelji imaju ovlasti veće nego Uskok i odvjetništvo. Mogu vam po noći upasti u stan, pretražiti vas i zaplijeniti stvari, novac i sve što smatraju za shodno. Na televiziji je 6.11. 2011. g. jedan ovrhovoditelj važno izjavio da će to pokrenuti gospodarstvo. Bravo za ministarstvo pravosuđa, očito je da tamo sjede stručni ljudi koji su našli rješenje za izlazak iz krize.

Na sudu ovrhu čeka 165.000 građana kojima su blokirani računi, 36.000 poduzeća i 20.000 obrtnika. To je još 200.000 građana. Ti građani su ostali bez posla, bez sredstava za život, ne mogu plaćati režije, komunalije, grijanje, hraniti svoju djecu ni pokrivati osnovne egzistencijalne ljudske i obiteljske potrebe. Uz 800.000 penzionera, to je 1.165.000 siromašnih građana. Za godinu dana biti će ih 2 milijuna. Pritom će svi oni koji su pokrali narod u privatizaciji te vladini i saborski dužnosnici i njihova birokracija s plaćama od 10, 15 do 20.000 kuna, bez problema moći uredno podmirivati sve račune. Na njih se taj zakon neće odnositi, pa znaju oni da su donijeli zakon i glasali za narod!

A tko će brinuti za NAROD u dužničkom ropstvu ???